Europska unija regulirala je niz radničkih prava kako bi osigurala jaku socijalnu zaštitu, a postavila je i minimalne zahtjeve vezane uz radno vrijeme, rad na nepuno radno vrijeme kao i pravo radnika na informacije o važnim aspektima njihovog zaposlenja i slanje radnika na privremeni rad u druge države članice.
Uvedeni su minimalni zajednički standardi o radnom vremenu koji su primjenjivi u svim državama članicama i njima je zajamčeno maksimalno radno vrijeme od 48 sati tjedno, plaćeni godišnji odmor od najmanje četiri tjedna, razdoblja stanke, a regulirani su i noćni rad, rad u smjenama te drugi različiti oblici rada.
S obzirom na digitalizaciju i razvoj novih tehnologija te rastuću fleksibilnost i fragmentaciju rada, na tržištu rada Europske unije događaju se značajne promjene koje dovode do novih oblika rada, s porastom privremenih pozicija i netipičnih poslova zbog kojih su nova pravila najviše i donesena pa je tako dužina probnog roka ograničena na šest mjeseci, uvedena je obavezna besplatna edukacija i zabranjeni su restriktivni ugovori, a zastupnici Parlamenta trenutno rade na direktivi za poboljšanje uvjeta rada zaposlenih na digitalnim platformama kao što su Glovo i Uber. Nova su pravila usmjerena ispravnom definiranju njihovog radnog statusa, a u svrhu zaštite njihovih radničkih prava.
Europska unija donijela je zakone i pravila po pitanju minimalnih plaća na području EU čime je utvrđen iznos minimalne plaće za radnike na području Unije, zdravlja i sigurnosti na radi kojima su utvrđeni minimalni sigurnosni i zdravstveni zahtjevi, a na snazi su i posebna pravila o specifičnim područjima kao što su izlaganje opasnim tvarima, pravila za osjetljive skupine radnika, specifična mjesta rada ili pak specifične zadatke.
Naravno, u nacionalnim zakonima države članice mogu odrediti i strože standarde od onih utvrđenih regulativama Europske unije.